Prikaz i ocjena disertacije mr.sc. Vesne Mikić
- Opus Antuna Ulricha - klasičnost moderne


Prikaz:
Autorica kao moto svom radu citira Ozenfanta jednog od predstavnika i teoretičara purizma i sumišljenika Corbusierova: "Duboko u svakoj revoluciji, diskretno sakriven, prebiva klasicizam koji je forma stalnosti". To je i misao voditeljica s kojom autorica u analizi nastajanja i razvoja opusa Antuna Ulricha otvara u nas nedovoljno percipiranu temu klasičnosti moderne arhitekture.
Rad je podijeljen u dvije knjige, u knj. I (163 str.) razmatra problematiku ne samo geneze Ulrichova moderniteta nego općenito moderne arhitekture utemeljene na načelima klasične umjetnosti: u knj. II (268 str.) u dijakronijskom i tipološkom slijedu izrađen je katalog objekata (90 kataloških jedinica).
Prva je knjiga podijeljena u veća poglavlja: Uvod (kulturni kontekst); Zagrebački krug unutar europskih umjetničkih kretanja; Geneza klasičnosti Ulrichova moderniteta (30 i 40 godine). Arhitektonika tih cjelina strukturirana je u više podpoglavlja od kojih su nositelji teze Klasicizirajući element u modernom i Osobni autorov jezik.

U teorijskom dijelu pronalaženjem i elaboriranjem relevantnih tekstova iz recentne literature (npr. Tzonis/Lafaivre: Das klasische in der Architektur. Die Poetik der Ordnung 1987; Kenet Frampton: Grundlagen der Architektur; Studien zur Kultur des Tektonischen 1993; John Summerson: The Classical language of architecture 1995; Paul Naredi Rainer: Architektur und Harmonie 1995.), te još niza naslova navedenih u Bibliografiji i Općoj literaturi (ukupno 165 naslova) i komparativnih primjera arhitektonskog stvaralaštva, prati transformabilnosti i stil otvorenost antičkih uzora u pluralizmu klasicizma 18. i 19. st. odnosno u tranzicijskim razdobljima 18/19. i 19/20. st. koja će otvoriti put prema modernoj arhitekturi. Nužno su uključene i opozitne romantičarske struje u ideološkom aspektu historizma te literarne refleksije iz područja teorije književnosti i estetike što se u strukturalnom i teorijskom smislu dodiruju, razdvajaju i međusobno prepliću (Semper klasični racionalist - Viollet Le Duc romantični racionalist; pojmovni par aticizam - azijanizam primjenjiv na kubičnu i cvjetnu secesiju).
Ključno je poglavlje za tezu klasičnosti moderne arhitekture, a onda i Ulrichove Klasicizirajući element u modernome u kojemu autorica propituje koliko je klasičnost konstitutivni element moderne umjetnosti i koliko udjela ima naša antička prošlost s "folijom Mediterana" u koegzistenciji sa srednjoeuropskom kulturološkom morfologijom. Na temeljna pitanja moderne arhitekture svojom je disciplinom, zaključuje autorica, mogla odgovoriti samo klasika, ali ne formalnim elementima nego njezinom umješnosti da koncept sredi u arhitektonski oblik, da odgovori na temeljna pitanja racionalne arhitekture, na tektoniku, geometriju, proporciju, ritam, način gradnje; ne traži se formalna rezonanca s klasikom već ono "što je skriveno ispod njezine površine - red, jednostavnost, jednoznačnost, bitnost".

Prvi je, dakle, dio pogled na gotovo dvostoljetnu arhitektonsku scenu, a drugi pak dio razmatra Ulrichov modernitet sadržan u stilskim promjenama, u odnosu strukture i ornamenta, u prostornom konceptu. Istina, u izlaganjima česta su ponavljanja već prethodno spomenutog, no ipak u drugačijem kontekstu u otkrivanju elemenata klasičnosti u različitim segmentima Ulrichova umijeća građenja.
Njegovu radnu biografiju prati gotovo kroz cijelu knjigu na fonu kulturoloških i graditeljsko umjetničkih pretpostavki i realizacija prve i druge generacije hrvatskih arhitekata na prijelomu stoljeća, u mjestima njegova školovanja u zagrebačkom krugu sa Srednjom tehničkom školom i njegovim profesorom Bastlom, u bečkom u Hoffmannovoj školi s osvrtom na Wagnera, Loosa i u nas nezaobilaznog Kovačića pri čemu ističe na primjeru Zagreba klasicizam kao konstitutivni element našeg kulturnog identiteta. I dalje na crti Beč-Berlin, u zagrebačkom krugu u vremenu avangardne kulture tridesetih godina signirane ruskim konstruktivizmom, njemačkim ekspresionizmom, talijanskim racionalizmom, što će sve biti orijentir u prostoru u kojemu nastaje i razvija se Ulrichova arhitektura. Prati je od studijskih godina, u natječajnim i izvedenim radovima, u javnoj i stambenoj izgradnji, u intervencijama u urbani prostor sve do kasne moderne na različitim zadaćama poslije drugog svjetskog rata.
Analiza paradigmatskih primjera iz njegova opusa omogućila je autorici otkriti umjetničku snagu njegova osobnog jezika i zaključiti da se iz cijelog prijeđenog razdoblja "gotovo iščitava geneza nastajanja hrvatskog moderniteta i da Ulricha sagleda kao "tipičnog predstavnika modernizma u svjetskim razmjerima".

U metodologiji rada autorici su bili osobito važni neposredni kontakti s Ulrichom što ih je održava od 1990. godine, njegova razmišljanja o problemima moderne arhitekture, vjerodostojna sjećanja na prilike i ljude. Pri tom važnu, mada ne i brojnu dokumentaciju, čine radovi iz Ulrichova osobnog arhiva kojeg joj je stavio na raspolaganje. Taj je izvorni materijal dopunila građom iz fondova Građevinskog odjela GPZ-a i usporedila ih s rezultatima na terenu, što je obuhvaćeno u katalogu objekta i uz to potkrijepljeno prikazima Ulrichovih radova objavljenih u periodičkom tisku.

Ocjena:
U doktorskoj disertaciji mr.sc. Vesne Mikić Brodnjak prikazano je za arhitekturu izuzetno kompleksno vrijeme dvaju stoljeća u kojima paralelno djeluju struje klasicizma i romantizma i tradiranja početkom 20. st. Ne ograničuje se samo na njihove stilske pojavnosti nego na strukturalne promjene pri čemu sustavno prati onu kojom će potvrditi tezu o klasičnosti moderne arhitekture. Njezino je istraživanje tim zanimljivije što proces nastoji prikazati na osobnosti samo jednog autora, Antuna Ulricha, a time ujedno otvara moguću temu o uvođenju klasičnog diskursa u valorizaciji hrvatske moderne arhitekture.

Dr.sc. Olga Maruševski
06.10.1998.